Stradanje muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom
Kad bi se sva zemaljska pera udružila i
pokušala opisati bol majke nad krikom djeteta
otrgnutog iz njenog naručja i bačenog u
bezdanu jamu, ili kad joj pred očima zakolju oca,
brata i sina, ostala bi bezuspješna da dokuče
čak i jednu prolivenu suzu. Šta reći u
paradigmi četverogodišnje bosanske krvave drame u
kojoj su egzekutori velikosrpske i velikohrvatske
nacionalističke politike beskrupulozno
priređivali i izvodili takav zločinački
čin.
U namjeri da po svojim hirovima prave
historiju na prostorima Balkana ti ideolozi
potpomognuti istomišljenicima sa strane, prvo su
međusobno sučelili snage boreći se da
zadovolje svoje megalomanske apetite i tobožnju
zaštitu svoga naroda, odnosno da ujedine sve srpske
zemlje od Drave do Karlobaga kako su u zanosu
transparentno isticali zapjenušani lideri srpskih
stranaka, te Hrvatska do Drine s istim
nacionalističkim nabojem, kako je odgovarano sa
druge strane. U otvorenom međusobnom okršaju
vidjevši da je to za obje strane pogubno, našavši se
na istim talasnim dužinama, stežući ruku jedan
drugom, složiše se da svoje račune svide i namire
u Bosni i na njoj formiraju svoje etički
čiste prostore, Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu,
pri tom negirajući bosanski viševjekovni
kontinuitet, integritet i suverenitet a posebno
zanemarujući postojanje i interes njenog
većinskog, Bošnjačkog muslimanskog naroda
koji vjekovima živi na tom prostoru. Zadojeni idejom
hegemonizma i prezira prema Bosni i muslimanima po
dogovoru i planovima vožd iz Beograda Milošević,
odnosno poglavnik iz Zagreba Tuđman, preko svojih
isturenih trabanata u BiH, čelnika SDS-a R.
Karadžića i HDZ-a M. Bobana i njihovom bratijom,
četnicima i ustašama, sa svom svojom vojnom
tehnikom u neznatno različitom vremenskom
razdoblju sručiše se na međunarodno priznatu
Zemlju BiH. U tom brutalnom napadu u nemilosrdnom
razaranju i zatiranju Bošnjačko-muslimanskog
bića u ognju i plamenu poteče vrela krv iz
bošnjačkih njedara a uplakane oči majki
sablazniše se pred isukanim kamama svojih dželata, dok
mnoge silovane kćerke nasilno izgubiše svoje
brižno čuvano djevojaštvo. Prestravljeni
muhadžiri pokuljaše po bijelom svijetu. Na desetine
hiljada Bošnjaka muslimana bijaše likvidirano na
stratištima ili odvedeno u zloglasne logore smrti.
Našavši se u takvom okruženju i opasnosti od potpunog
uništenja muslimanski narod, što samoorganizovano, što
pod vođstvom PL i TO a kasnije i formiranom
Armijom RBiH, stao je na branik svojih vjekovnih
ognjišta i domovine.
UVOD
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog
Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali
i vatrom i gorvom ih napunili
Da istina ne bude zatamnjena u protoku
vremena, i sjena zaborava svojim velom ne prekrije
pamćenje o onome što se dogodilo, iznosim pred
oči, nišanima slova, ovo kazivanje, kao živi
sudionik i šahid pred Bogom i historijom, odlučan
da progovorim o mučeništvu i herojstvu jednog
naroda koji se utemeljen na vjekovnim ognjištima, ni
kriv ni dužan, osim što pripada drugačijem
svjetonazoru, našao pred najezdom
zločinačkih hordi neofašizma. U toj
apokaliptičnoj drami na očigled cijelog
svijeta najmonstruoznije su satirani i uništavani
tragovi muslimanskog bića od života do baštine .
U mnoštvu mučenika, koji propatiše
taj užas i patnje, bjeho i sam, bjeho i ostadoh da
danas pokušam bar dio toga prenijeti na papir, kako
sve ne bi bilo prepušteno zaboravu.
Ruka mi podrhtava od straha, ali ne od
onih koji su provodili ta zvjerstva ili pak onih koji
su vješti peru. Strepim od dešavanja i ponavljanja
nemilosrdne historije prema zemlji Bosni i njenom
autohtonom narodu. Pišem s jednim jedinim ciljem, da
sve ne bude zapretano u dubinama mučeničkih
duša i mezarja, po stratištima krvlju natopljene
zemlje BiH. Pokušavam koliko-toliko osvijetliti
ljudske patnje i poniženja što ih priredi
pomućeni um i sprovede nečastiva ruka u
zloglasnim logorima smrti u kojima se odvijao taj
stravični užas, gdje su mnogi na takvim mukama i
skončali svoj život. Neka bar ovaj trag mastila
ostavi poruku budućim pokoljenjima, da se ne
zaboravi, kako se i njima ne bi slično desilo.
Jer kako poznati hroničar Bašeskija reče:
“Ono što se pamti i prolazi, ono što se napiše ostaje
“.
U tome cilju bilo bi besmisleno baviti se
samo posljedicama tih užasa a ne pokušati
dokučiti i njihove uzroke, i ne proniknuti u
suštinu onoga zbog čega se i desio ovaj haos.
Obavljajući službu imama, hatiba i muallima
preko trideset godina u džematima kršne Hercegovine,
gdje je uglavnom stanovništvo bilo izmiješano s
pripadnicima svih konfesija, trudio sam se da se što
bolje uspostave međuljudski odnosi. I mora se
priznati usprkos nekim manjim izgredima, oni su bili
dobri. Ljudi su se družili na svim nivoima, bez
ičijeg nametanja, svojevoljno učestvovali u
mnogim zajedničkim akcijama. Od dječijih
vrtića i obdaništa, preko škola, fabrika i
pomaganja oko izgradnje kuća, do izdašne
solidarnosti u nevolji, učešća u radosti i
žalosti te ispraćanja na vječni
počinak. Čak se pozivalo i učestvovalo
u otvaranju vjerskih objekata, gdje su darivani
pozamašni iznosi materijalne pomoći. Ponekad su
priređivane i zajedničke molitve. Naizgled,
sve je djelovalo u duhu poštivanja i tolerancije, u
skladu sa vjerskim i civilizacijskim normama. Prosto
je neshvatljivo šta se to u psihi i glavama ljudi,
tako reći, preko noći desilo, da jedni
drugima postanu vuci i čine ono što ni vuk vuku
ne bi učinio. Je li to uistinu bila stalna gluma
i licemjerje, misleći jedno, pričajući
drugo, a radeći treće, ili je virus zla tako
brzo i efektno djelovao na njihova srca i duše, da u
njima na prečac uništi ono božansko, ljudsko i
komšijsko.
Kad sam 1979 godine. prelazio sa službe iz Lokava na
Bunu, sjećam se da su komšije Srbi, Hrvata tamo
nije ni bilo, molili da ne idem, i da će se
ukoliko treba i oni uključiti u plaćanje
vazife, ako je to razlog mog odlaska. Kad je 1992
godine. počela agresija i došli šešeljevci na
Bunu mnogi Srbi, mještani, nudili su mi svoju
kuću i zaštitu a njihov glas je tada dosta
značio. I sa komšijama Hrvatima se isto tako
komšijski odnosilo i njegovali dobrosusjedski odnosi.
Učestvovalo se na mnogim vjerskim i drugim
skupovima. Svakako, to je u BiH sasvim normalno, i na
takvim odnosima je vjekovima opstojala. Džamijski
ezani, crkvena zvona, izlasci, teferiči,
blagdani, zijafeti i zijareti bijahu manje više
uobičajne radosti za sve.
Ali dvije grude zla pod vođstvom
vožda i poglavnika i za račun svojih
megalomanskih apetita i žudnje za vlašću, pod
geslom ugroženosti naroda otvoriše Pandorinu kutiju iz
koje pokulja zlo. Ti jahači smrti dogovoriše se u
jednom brlogu izvan Bosne i Hercegovine kako će
je raščerečiti i međusobno podijeliti a
Bošnjake pobiti.
Naravno, ne može se oteti utisku da se čitava ova
apokaliptična drama i genocidna politika odvijala
bez saučesništva evropskih sila i njihovih
saveznika koji su, zaprečavajući nam
vlastitu odbranu, ravnodušno posmatrali kako nam
krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama
dotakli i duhom opredmetili. Zapravo, treba da se
jasno kaže da je ovo zavjera protiv bosanskih
muslimana i vid krstaškog rata kome je cilj
fizička realizacija njihovog istrebljenja. Odmah
nakon brutalne agresije Jugo Armije i
srpskocrnogorskih rezervista, na teritoriju
BiH,formirane su dvije paradržave s svojim
političkim i paravojnim formacijama. U
početku je HVO učestvovao zajedno sa TO-om i
kasnije Armijom BiH u borbi protiv agresora na BiH, da
bi kasnije, nakon već spomenutog dogovora,
provodeći ciljeve svojih vođa, pod geslom
"cilj opravdava sredstvo" vojno i političko
vodstvo Hrvata zanemarilo zajedničke žrtve od
srpskog agresora i iznevjerivši svoje ranije
opredjeljenje za jedinstvenu državu BiH iskazano na
referendumu, u jesen 1992.godine., počelo sukobe,
prvo u Prozoru, a početkom slijedeće godine
i u Konjicu, da bi nakon toga sukobi eskalirali u
čitavoj Neretvljanskoj kotlini. HVO je napravio
prepad na komandu trećeg bataljona brigade
Bregava na Gubavici i tom prilikom njegovi pripadnici
su razoružali i zarobili tu jedinicu, a samo nakon tri
dana i komandu te brigade. Armija je nalazeći se
u nezavidnom položaju između dva neprijatelja
činila sve da pređe preko početnih
ispada HVO kako ne bi došlo do sukoba s njim, no to
nije urodilo plodom. Napadnuta je i sama komanda
Četvrtog korpusa Armije RBiH a nakon toga devetog
maja 1993.g. u Zapadnom djelu Mostara hiljade
muslimana je protjerano iz svojih kuća i odvedeno
u logore a mnogi na najbrutalniji način
strijeljani i bačeni u kontejnere. U isti mah su
i Bunu zaposjele nove postrojbe HVO-a i HV. Pripadnici
Armije su razoružani i odvedeni u logore a muslimani
pripadnici HVO-a su razoružani uz obećanje da im
se ništa ružno neće desiti. U gradu Mostaru
uspostavljene su linije razgraničenja između
Armije i HVO. Vodio se pravi, bespoštedni i
neravnopravni rat. Za to vrijeme na teritoriji koju
kontroliše HVO nalazile su se hiljade
nezaštićenih Bošnjaka muslimana koji, nakon oko
mjesec dana od početka sukoba u Mostaru, bivaju
masovno deportovani u logore.
Ahmet Biber, Decembar 2000.godine.
P.S.
Koncentracioni logori - mreža mučilišta
Izvor; Feral Tribunal
Piše; Igor Lasić i Boris Rašeta
Prizori iz hrvatskih koncentracionih logora u
Hercegovini uspostavljenih tokom agresije Hrvatske na
BiH 1993. godine, pokazuju da se Tuđmanova ideologija
ne razlikuje od ideologije hrvatskog naciste iz II
Svjetskog rata, Ante Pavelića
Prema podacima Saveza logoraša BiH, na prostoru
Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog
rata osnovano 27 hrvatskih logora, dok ih je u
srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini
registrirano je ukupno 618 logora, od kojih su 44
držale postrojbe HVO-a zajedno s HV-om; četiri logora
držala je Armija BiH, a 580 srpske postrojbe. Hrvatski
logori bili su raspoređeni na cijelom teritoriju
Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U
njima je, prema još uvijek nepotpunim podacima, bilo
zatočeno između 25 i 26 tisuća logoraša.
Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamćeni su
po užasavajućem tretmanu zatočenika. U bivšem
skladištu JNA u Gabeli (Čapljina) bilo je, prema
svjedočenju preživjelih logoraša, zatočeno 1400 ljudi,
i to samo u četiri velika hangara, dok je u cijelom
logoru bilo najmanje 3500 Bošnjaka. Svjedoci tvrde da
su u tim logorima bile viđane scene vađenja očiju
vilicom, loženja vatre na leđima živih ljudi,
prisiljavanja zatvorenika da gutaju zapaljenu
plastičnu masu...
U Gabeli su zatočenici držani bez kapi vode na
temperaturi od 40 stupnjeva. Zajedno s druga dva
poznata logora, Dreteljem i Helidromom, kroz ta je
mjesta prošlo najmanje deset tisuća ljudi. Zatvorenici
su u Dretelju, nakon šezdesetodnevnog tamnovanja,
gubili između deset i trideset kilograma tjelesne
težine. Oko tisuću Bošnjaka deportirano je iz Dretelja
na jadranske otoke, odakle su raseljeni po svijetu,
dok su ostali bili prebačeni u logore u Gabeli,
Rodoču, Prozoru i Stocu.
Tvorničke prostorije u Čapljini također su služile kao
logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske
zajednice BiH, bilo zatočeno 1218 bošnjačke djece u
dobi između 13 i 16 godina. Kao logor služila je i
kasarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu. Na
mostarskome području najpoznatiji logor je već
spomenuti Helidrom, te Rodoč. U helikopterskim
hangarima bilo je zatočeno oko 2300 Bošnjaka iz cijele
Bosne - neki izvori tvrde da je broj zatočenika bio
čak 10 do 12 tisuća.
Drugi najveći logori u Hercegovini bili su smješteni u
Trebižatu, Grabovini, Ljubuškome, u staklenicima na
Buni kod Mostara - gdje je zaklan blagajski imam
Muharem efendija Bećirević - pa na Mašinskom fakultetu
u Mostaru, u Zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko
škola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u
Mostaru. Veležov stadion također je neko vrijeme
služio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su
Bošnjaci bili deportirani u ostale logore. Apoteka na
desnoj obali Neretve služila je neko vrijeme kao
tamnica za 530 Bošnjaka, iz koje su žene sustavno
odvođene na silovanje.
Veći logori registrirani su i na Ćelovini - zatvori sa
samicama, gdje su bili zatočeni zarobljeni humanitarci
i njihovi aktivisti - te u bivšem Vojnom zatvoru
sjeverno od Mostara, gdje su bile držane žene i djeca.
Ostali logori bili su improvizirani po školskim
sportskim dvoranama, te u drugim javnim ustanovama, u
koje je bilo moguće smjestiti veći broj zatočenika.
Logore su držale postrojbe HVO-a, kojima su logističku
i drugu pomoć često davale postrojbe Hrvatske vojske.
Politički se cijelom mrežom logora, preko Herceg
Bosne, upravljalo iz Zagreba.
Ko ne pamti iznova prozivljava.
VIDEO: East Mostar - Hell on Earth 93/94 - DZEHENEM NA ZEMLJI
http://www.youtube.com/watch?v=eS34GxsO9...related&search=
http://thebosnianwarfactstimelinehistorygenocidecriminals.wordpress.com/